MRTVI KAZUJU ŽIVIMA (O BOSNI)

Bila je toliko lijepa 
Da se utopila u ljepoti.

Ostale su ljuske i kosturi
Samoća što uzima za tjelohranitelja
Mudrovanja koja patnja hrani
Ne bi li se zasitila ludost.

Na plećima joj grozdovi su bijesa, vrela prepirke
More iksova i uvijek izviri još jedno nepoznato.

Glina je u tuđim rukama, pa se
Izrodila kopilad, razmnožili mikrotipovi
Od kojih joj lišajeva puno je lice.

Nad struganom tjeskobom repovi triju vatri
Odvajaju u nedogled poraze i pobjede:
Kiša, snijeg i vjetar – sve u jednome danu…

U njenome oku, nekada rascvjetanoj burmi
Stećak žudi za rukama dobrijeh Bošnjana
I ona vapi za milovanjem
Da obnovi sve čovjek i cvijet.